POŽEGA – Gradsko kazalište Požega novom predstavom “Gostioničarka” Carla Goldonija premijerno izvedenoj 20. listopada, odradilo je dobar odabir teksta, redatelja, glumaca i hrabro odlučilo ostvariti komediju, jedan od najtežih umjetničkih žanrova. Jer, kvalitetna komedija koja nasmijava do zdravlja ali i propituje do dubine misli, rijetkost je i treba ju njegovati. Nazdravimo stoga za dug život nove predstave, jer kako kaže gostioničarka Ruža: komedija tek počinje!

“Gostioničarka Mirandolina” jedna je od najpoznatijih i najizvođenijih komedija venecijanskog komediografa Carla Goldonija (1707.-1793.), jednako priznata i hvaljena kako od publike tako i od kazališne kritike. Do danas je ostala jedna od najpopularnijih komedija uopće, podjednako zabavna i intrigantna kao i u vrijeme kada je nastala. Glavni lik komedije je mlada, vesela i šarmantna gostioničarka, koja se zabavlja zavodeći goste svoga konačišta, izbjegavajući njihove bračne ponude.

Radnja se odvija u gostionici s prenoćištem koju je Mirandolina naslijedila od oca. Vjerni poslužitelj Fabrizio zaljubljen je u Mirandolinu i htio bi da mu postane žena. Tu su i gosti, grof i markiz, koji joj udvaraju svaki na svoj način. Mirandolini nije mrska ta igra s obožavateljima, a poseban joj je izazov ženomrzac vitez pa mu ona odluči dati lekciju navevši ga da se u nju zaljubi. Kad se to doista i dogodi, Mirandolina ga grubo odbije. Istodobno objavljuje da će se udati za Fabrizija, pa tako sva tri gosta odlaze iz gostionice.  Goldonijeva ženska emancipacija tako ipak ne prekoračuje granice društvenih normi tog vremena. Svi likovi stvarni su i životni predstavnici različitih klasa. Markiz i grof predstavljaju dva tipična ekstrema ondašnjeg talijanskog društva – markiz osiromašeno plemstvo koje prodaje titule,  grof novopečene bogatune koji plemstvo i društveni ugled kupuju, a tu su i priproste glumice Dejanira i Ortensija kao Goldonijev humoristični obračun s izvještačenom komedijom dell’arte.

“Od svih komedija koje sam dosad sastavio, tvrdim da je najmoralnija, najkorisnija, najedukativnija upravo ova. To će se možda učiniti paradoksalnim onome koji hoće razmatrati isključivo karakter gostioničarke i koji će tako reći da nigdje nisam oslikao žene laskavije i opasnije od ove. No onaj koji će razmisliti o karakteru i zbivanjima viteza, naći će najživlji prikaz umišljenosti koja je izvrgnuta ruglu i lekciju, koja nas podučava da opasnosti valja izbjegavati, kako im ne bismo podlegli…Oh, krasna li zrcala pred očima mladeži! Da je barem Bog dao da sam i sâm imao takvo zrcalo kad je trebalo, pa ne bih doživio da se mojem plaču smije kakva neotesana gostioničarka.” (iz autorova predgovora).

Goldonijeva Mirandolina bacala je prvi puta svoje zavodničke čini na požeškoj sceni davne 1950. godine, a Gradsko kazalište Požega vratilo se ovoj suptilnoj studiji karaktera ispunjenoj duhovitim dijalozima i nepredvidivim situacijama, ali u vrlo moderniziranoj verziji. “Gostioničarka” u produkciji požeške kazališne kuće redateljski je debi glumca zagrebačke “Komedije” Davora Svedružića koji je, iz mediteranskog ozračja – prema adaptaciji Lade Kaštelan za ovu priliku dodatno osvježenoj – priču preselio u slavonski gradić sredinom prošlog stoljeća, u mali pansion šarmantne gostioničarke Ruže ( Ružica Maurus). Uz gazdaricu Ružu tu su ženomrzac Kapetan Lujo Bona (Marin Klišmanić), osiromašeni mađarski grof Gabor Fosveny Balatoni (Antonio Jakupčević), novopečeni slavonski bogataš Antun Svinjarević (Goran Malus), luckaste glumice Ana (Lena Medar) i Marijana ( Anabela Sulić), feminizirani kapetanov sluga Mali (Matko Trnačić) i ukočeni i pomalo jezivi sobar Franjo (Ivan Vukelić).

Kao glumac koji iza sebe ima više od 80 premijera i više tisuća predstava, u novoj ulozi, u svom redateljskom debiju Svedružić je umiješno pronašao zajednički ritam za generacijski različit, ali umjetnički vrlo skladan glumački ansambl. Predstava od samog početka do kraja ne gubi ritam, događanja na sceni gledatelja zavode jednakom snagom kao Ruža muškadiju, a smijeh koji ne možete zadržati kreće od prvih trenutaka, posebice kada se oglasi Grof Gabor koji je doista, kako je to i sam redatelj kazao, pravi komični motor.

Ruža naše Požežanke Ružice Maurus snažna je i samosvjesna osoba baš kao i njen predložak Mirandolina. “Da sam se udala za sve one koji su rekli da me hoće, oh, koliko bih samo muževa imala! Tko god stupi nogom u ovu gostionicu – u mene se zaljubi… I ne pomišljam o udaji, ne treba mi nitko. Živim pošteno i uživam u svojoj slobodi.” veli Mirandolina u izvorniku, a Ruža u adaptiranoj izvedbi dodaje glasno i jasno – Znam koliko vrijedim! Maurus nam s prirodnim talentom i profesionalnom utreniranošću donosi pametnu, samopouzdanu mladu ženu koja zna što hoće, a zna i kako to ostvariti. Zadovoljstvo je gledati kako svoju prirodnu ljepotu stavlja u službu komedije, gestama, glasom, pokretom, a pri tom nikada, ni u trenutku ne zagazi na rub karikaturalnosti. Ružica svoju Ružu jako dobro razumije i to se doista osjeti – ta povezanost i zaigranost, propitivanje i promišljanje koje je Svedružić znalački usmjerio u pravom smjeru ka izvrsnoj izvedbi. Do samog kraja, Ruža je dosljedna u svom feminističkom pohodu. Nema mrtvih iza nje, ali slomljenih srdaca (zasluženo) taman dovoljno pod potpeticama. Vrijeme u kojem živimo, nažalost, nije daleko odmaklo od onog Goldonijevog vremena i još uvijek se od žena često i prečesto, nekada milom, nekada silom, traži da znaju “svoje mjesto” i to “mjesto” koje im odredi obitelj i društvo. One koje svoje mjesto pronađu same, koje su spremne boriti se za uvjerenja svim sredstvima i čvrsto ostanu ponajprije sebi vjerne, junakinje su Goldonijevog, našeg i svakog doba. Za svoje, naše, bolje, zdravije i pravednije društvo. Ruža je takva. Go, sister! Girl power!

Marin Klišmanić je u toj igri kao Kapetan pravi partner Ružici. S manirima mizoginog dubrovačkog gospara koji, kad ga Ruža dohvati, nema pojam što ga snašlo – jel pošo, ili došo – izaziva lavine smijeha. Lijep, ukočen, elegantan, pravi mačo, “oficir i džentlmen”, rastapa se na čipki Ružine haljine kao kockica leda na žarkom suncu. Glumačko umijeće i tu je došlo do punog izražaja, a dalo bi se naslutiti kako se i Marin sa svojim Kapetanom doista dobro zabavio.

Grof i slavonski bogatun Svinjarević duo su kakav nedostaje na kazališnoj sceni jer njihova komičnost toliko je urnebesna, punokrvna, živa i dragocjena da bi ju trebalo čuvati u malim bocama i kušati kap po kap da dulje traje, baš kao što škrti grof čuva svoj dragocjeni tokajac. Matko Trnačić ulogu Malog odigrao je s velikim užitkom, a umiješnost kojom nam je donio tog Bosanca feminiziranih pokreta samo je potvrda da je pred Trnačićem sjajna glumačka karijera.

Sve pohvale idu i našoj Požežanki Anabeli Sulić te Leni Medar koje su uloge luckastih partijanerica glumica odradile profesionalno, držeći se pravog trenutka i ritma kako bi sav kolorit živopisnih likova došao do punog izražaja, a svoj glumački doprinos dao je  i Ivan Vukelić u ulozi sobara Franje (sad ga vidiš, sad ne vidiš) koji je ledenim licem i gestom savršenog batlera svemu dodao mali dašak britanskog humora.

Sjaju “Gostioničarke” svoj doprinos dao je i ostatak kreativne ekipe – Marita Ćopo (scenografija i kostimografija – primjereno, minimalistički, koloristično, odlično), Maja Huber (scenski pokret i koreografija), Tin Tonković (autor glazbe), Goran Krmpotić (oblikovanje svjetla, rasvjeta), Dario Hak (ton majstor), Marija Matijanić (rekviziterka), Renato Pok (majstor scene, inspicijent) i Ljiljana Rodić (garderobijerka).

Gradsko kazalište Požega odradilo je dobar odabir teksta, redatelja, glumaca i hrabro odlučilo ostvariti komediju, jedan od najtežih žanrova u zabavi općenito. Jer, kvalitetna komedija koja nasmijava do zdravlja ali i propituje do dubine misli, rijetkost je i treba ju njegovati. Taj i takav rijetki cvijet niknuo je na požeškoj kazališnoj sceni, maloj u odnosu na neke druge scene, ali velikoj i plodonosnoj u ambicijama i kreativnosti. Nazdravimo im stoga , jer kako kaže gostioničarka Ruža: komedija tek počinje!

TEKST: Sanja Pok                 FOTO: Sanja Pok