POŽEGA – Bruno Del Vechio, Požežanin trenutno s adresom u Puli, mladi je sportaš izrastao u požeškom Bodybuilding klubu Body Art pod okriljem trenera Roberta Međugorca. Najnoviji Brunin uspjeh šampionska je titula s internacionalnog natjecanja u Sloveniji te izvrsni rezultati u Italiji što je i povod našem susretu s njim, naravno u rodnom gradu i klubu iz kojeg je sve krenulo.

“Bruno Del Vechio došao je u Body bilding kako bi popravio svoje rezultate u brdskom biciklizmu no pri tom se zaljubio u bodybuilding kao sport, prošao je put i kroz Powerlifting klub Body Art jer je putem power liftinga izgrađivao snagu. Prošao je tako jedan put od biciklizma, power liftinga i evo danas je šampiona u bodybuildingu. Trajalo je to nekoliko godina, nije bilo lagano, puno se on odricao, ali sada je složio sve kockice kako treba i pred nama je jedna lijepa priča o mladom upornom sportašu i izgrađenom čovjeku,” upoznaje nas s Brunom trener Robert Međugorac.

Bruno, kako je krenula vaša priča?
Trenutno sam u Puli, radim kao fitnes trener. Ovdje sam počeo s treniranjem, u Body Artu, a dobru suradnju smo nastavili. U najnovije rezultate upisujemo tako dva internacionalna natjecanja( International Bodybuilding and Fitness Federation) zaredom, u Sloveniji u Kopru i u Italiji u Tarantu. Bodybilding , klesanje je figure i treba postići što veću mišićnu masu sa što manjim postotkom masnoće moja kategorija je do 96 kilograma. U Sloveniji sam odnio prvo mjesto u kategoriji Mister athletic tall poznatije kao klasik bodi, dok sam u Tarantu osvojio 3, 5 i 6., mjesto jer sam izlazio u tri kategorije. Naravno, ništa od tog ne bilo bez Roberta Međugorca koji mi je trener od početka.

Zašto ste se odlučili na teretanu, što je bilo ključno?
U teretanu sam došao jer sam vozio brdski biciklizam, a u zimskom periodu imali smo mogućnost dolaska u teretanu. To mi se svidjelo i unatoč mnoštvu početničkih grešaka (jer kao svaki klinac, mislio sam da sve znam najbolje), spojio sam se s trenerom Robertom i nakon pola godine treniranja, pitao sam ga može li me spremati za bodybuilding. Rekao je da može, no da će trajati dosta vremena, jer sam još bio mlad, vrlo mršav na svoju visinu. No, bio sam odlučan i krenuli smo.

Što treba imati za taj sport, koje su to početničke greške?
Ljudi misle da je to samo pokazivanje mišića, ali po meni je ovo jedan od težih amaterskih sportova, jer trening je samo jedan dio – prehrana, način života ključni su elementi koji moraju biti pod kontrolom … Greške na početku su bile što misliš da je više – bolje. I onda dolaziš na po tri sata treninga, a treninzi nemaju smisla, nije podjela po mišićnim grupacijama, radiš naravno, samo ruke jer to je dečkima najbitnije (smijeh), to je bila dosta velika greška koju sam kasnije trebao ispravljati. Ali, kad nađeš pravog trenera onda sve greške nestaju, samo treba vjerovati u cijeli proces, jer nema ništa preko noći, potrebno je puno vremena, truda i rada.

Koja je razlika između amatera i profesionalca?
Uz trud i rad koji ulažu svi, za profesionalca je potrebna i određena dobra genetika, visina primjerice ne ide u prilog, niži dečki bolje prolaze. Uz to, profesionalci to žive, programirani su gotovo kao roboti – kad ideš spavati, što jedeš, koliko treniraš

Kakva je bodybuilding scena u Hrvatskoj ?
Pa trenutno se, rekao bih, uzdiže. Dosta je mladih i momaka i djevojaka zainteresirano za taj sport. Sve je popularniji među djevojkama što je vrlo dobro. Kada je riječ o situaciji u Hrvatskoj – za jednu malu zemlju imamo puno potencijala, imamo i profesionalce poput Petra Klančira koji je digao ovaj sport na jednu potpuno novu razinu. No, treba ulagati u taj sport jer još nije dovoljno prepoznatljiv, moglo bi se poraditi na nekim stvarima.

Kada je pravi početak?
Početak treba biti što ranije, ali to ne znači da će se rano i izlaziti na natjecanja već treba što ranije ući u proces, pronaći dobrog trenera koji te neće preforsirati, koji će paziti na tvoje zdravlje a ne samo na rezultate, baš kako je Robert radio sa mnom. Išli smo korak po korak, trebalo je vremena ali sve dalje, sve su bolji rezultati. Kod muških je po meni “pik” oko 30-te godine kada se izbrusi forma, tada se može jako puno postići. Inače što je još potrebno za ovaj sport? Potrebno je stvarno volja, želja i dosta vremena.

Što bi poručili mladima koji razmišljaju o tom sportu?
Dajte si vremena i vjerujte u proces. Korak po korak. No, moram reći kako za svoje rezultate dugujem veliku zahvalu treneru, ali i svojoj obitelji, posebno djevojci koja je sve prolazila zajedno sa mnom.

“Bruno je tu dugi niz godina, život ga je odveo u drugi grad, ostali smo u kontaktu, zajedno radimo i zadovoljstvo mi je surađivati s takvim čovjekom, s takvim šampionom.” dodaje na Bruninu priču, ne bez ponosa, trener Međugorac “Bilo ga je zadovoljstvo gledati nakon par godina ponovo na bini u Sloveniji smo bili zajedno. Kad je stao pred nas prijatelje, obitelj, bio je trenutak koji će svima nama ostati u sjećanju, meni svakako jer me ispunilo ponosom i kao trenera i kao njegovog prijatelja. Nastup u Sloveniji i Italiji ispao je spletom okolnosti. Spremali smo se za  državno prvenstvo, međutim, Savez je pomakao državno prvenstvo, tu je došlo i do promijene Bruninih planova pa smo jednostavno otišli na ta dva natjecanja. Bez obzira gdje ga kasnije put odvede, siguran sam da će ponovo biti u sjajnoj formi jer je čovjek koji daje 100 posto od sebe u svakom aspektu ovog sporta. Uvijek jer potrebno imati i zrno sreće, ali on ima sve što je potrebno – ima genetiku, ima odlučnost, ima podršku svoje obitelji i svi su elementi tu za dugo i uspješno bavljenje sportom”

“Vjerujte u sebe i uvijek morate znati da je formula vrlo jednostavna – koliko uložite truda toliko ćete imati rezultata.Ako uložite vrijeme, rad odricanje sigurno stiže rezultat. Svatko tko vjeruje u sebe doći će do rezultata.  Za svakog tko je dovoljno odlučan tu sam da mu taj put koji je prošao i Bruno, pokažem bez nepotrebnog lutanja,” zaključio je trenere Međugorac.

TEKST: S. Pok                     FOTO: Dorian Pok/ R. Međugorac