ŽELJKO KRPAN; BOKSAČKI TRENER – Pravog boksača čine rad, predanost i upornost | Slavonski.hr


ŽELJKO KRPAN; BOKSAČKI TRENER – Pravog boksača čine rad, predanost i upornost

Datum objave: 27. 2. 2014. | Kategorija: Sport

2702krpan

2702krpanb

Željko Krpan samouki boksački trener i entuzijast, po zanimanju diplomirani inženjer strojarstva, već deset godina vodi Boksački klub Graciano u Požegi čiji članovi godinama ostvaruju izvrsne rezultate. Pričali smo s njim o njegovim počecima, zastupljenosti i razvitku boksa i budućnosti tog sporta te razlikama između boksa i slobodne borbe.

Kada ste poželjeli biti boksački trener?

Još od ranog djetinjstva vezano uz moje idole, a to su bili Mate Parlov, Muhammad Ali, i poslije Mike Tyson, a ideja za klub se rodila kada sam vidio klub u Zagrebu od Leonarda Pijetraja. On je otvorio klub u svom prostoru u i napravio odlične rezultate. Uvijek je bio problem taj prostor i ja sam zamišljao otvoriti svoj klub u kući da ne moramo trošiti vrijeme na postavljanje sprava, da ne ovisimo o nikome i u tome sam i uspio.

Koji su najveći uspjesi vaših boksača?

Osvojili smo 18 medalja na prvenstvima Hrvatske. Imali smo pet zlatnih odličja. Prvaci su bili Bruno Knježević dva puta, Robert Krpan dva puta i Mihael Jugović jednom. Imali smo dosta srebrnih odličja od kojih su viceprvaci Hrvatske nekoliko puta bili Matko Prpić i Valentin Vidović.

Kako je boks zastupljen u Požeškom sportskom savezu?

Pomalo se krećemo prema normalnim odnosima. U početku smo imali jako slabu financijsku pomoć od recimo dvije do tri tisuće kuna. Stjecajem okolnosti smo dobili nekakva sredstva. Prošle godine smo uspjeli pokriti troškove natjecanja, dok ćemo za ovu godinu vidjeti kako će se situacija razvijati.

Kakva su odricanja potrebna za ozbiljno treniranje boksa, znači ne mislimo na rekreativce nego dečke koji imaju ambiciju ići po natjecanjima?

Po mnogima je boks najteži sport općenito. Ako uspoređujemo profesionalni i amaterski boks u profesionalnom imate više rundi pa je stoga potrebno raditi na većoj izdržljivosti, dok u amaterskom boksu imate jako malo vremena što traži jači angažman. Uz psihološke poteškoće kod gubljenja borbe u boksu postoji i mogućnost ozljede. U 90 posto vremena u boksačkom meču boksaču srce otkucava između 180 do 200 otkucaja u minuti i to je vrh fizičke izdržljivosti. U amaterskom boksu morate ostavljati sve tri runde dobar dojam na suce, što stvarno nije jednostavno.

Što čini pravog boksača?

Talent je odskočna daska, ali na kraju se sve svede na trening, rad, predanost i upornost. Konkurencija je u zadnje vrijeme postala strašna. Zagreb sa dva kluba, “Sesvete” i “Leonardo” je stekao svjetski nivo. Sve je teže osvojiti neku medalju na prvenstvima Hrvatske. Ostavili smo dosta klubova iza sebe i dugo vremena smo bili treći klub. Teško se nositi s ta dva kluba jer njihovi članovi boksaju u Bundesligi, po Mađarskoj, u Bugarskoj i ostalim zemljama. Znači potrebna je žrtva. Mi još nemamo vrhunske uvjete kao ti klubovi i moramo se nositi s tim što imamo.

Raste li interes kod mladih ljudi za boks ili opada?

Interes je veći ako ćemo gledati po članovima koji ostaju i idu na natjecanja. Imali smo Brunu Knježevića, nakon njega Matka Prpića, zatim Roberta Krpana i Mihaela Jugovića, a sada imamo dva kadeta, Vidovića i Prpića. Što se tiče dobitka kvalitetnih boksača koji odlučuju ostati u ovom sportu i natjecati se uvijek je u porastu. U broju članova rekreativaca interes također raste.

Na koja natjecanja idu vaši boksači ove godine?

Imamo Prvenstvo Hrvatske u juniorskoj konkurenciji 5. ožujka u Zagrebu na kojemu će sudjelovati Mihael Jugović i Robert Krpan. Kao seniori u svibnju na Prvenstvu Hrvatske nastupiti će Knježević i Prpić, dok će kao kadeti nastupati Prpić i Vidović.

Bili ste u kutu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji po WBC pojasu, Marka De Morija na borbi protiv Adnana Buharalije održanoj prošle godine u Grabriku. Koliko vam znači to iskustvo?

Meni je to puno značilo zato što ja nisam nikad do tada sudjelovao kao trener u profesionalnom meču od više rundi. Malo je bilo problema u komunikaciji zbog jezika. Ja sam njemu pokušavao voditi borbu, ali on ima svoj koncept treninga koji je većinom bez trenera. Oslanja se na svoju fizičku snagu i to je njegov sistem, ali to je bilo jako lijepo iskustvo. Mislim da ću se jednog dana okušati kao trener i u profesionalnom boksu.

Kakva je budućnost boksa u vašim očima?

Boks je dosegao svoj ekspanzivni razvoj i sve više postaje znanost. Imali smo u nedjelju tečaj za trenere gdje su nam predavali profesori s kineziološkog fakulteta i neke tajne se otkrivaju. Prati se kiseljenje organizma, različiti sistemi treninga i prehrane. Osnivaju se instituti koji prate boksače i njihov tjelesni i psihički razvoj.

Što bi poručili mladim ljudima bi željeli trenirati boks u Požegi?

Predstavio bi klub Graciano kao mjesto gdje mogu riješiti svoje probleme, frustracije, pritiske i stresove. U malom klubu možete obići cijelu Hrvatsku, a ako se pokažete dobri možete otići i izvan Hrvatske, a na osobnoj razini možete napredovati i fizički i psihički, dobiti sigurnost, skinuti suvišne kilograme i steći nova poznanstva.

TEKST: Tomislav Milanović   FOTO: Tomislav Milanović

Slavonski © - 2014 - sva prava pridržana
izrada stranice : exdizajn