ZDENKO OROZ, SENSEI: Karate i ronjenje čine me onim što jesam | Slavonski.hr

ZDENKO OROZ, SENSEI: Karate i ronjenje čine me onim što jesam

Datum objave: 06. 1. 2016. | Kategorija: Razgovori

DSCN4281

POŽEGA – Majstor vodenih dubina. Majstor karatea. Sensei, crni pojas peti dan, čiji je cilj da ga njegovi učenici nadmaše u vještinama. Zdenko Oroz – tih, odmjeren i samouvjeren. Nekad je čistio polja i šume od minske opasnosti, danas roneći čisti vodene dubine i trenirajući karate – nemirne duhove. Ovo je njegova priča.

Zdenko, kako počinje priča s razminiranjem. To nije baš zanat u kojem se baš svatko odluči potražiti kruh?    
Ratno vrijeme, 90-tih kao i većina Požežana krenuo sam u ratne vode. Prijavio sam se u obranu zemlje i to je kratka priča. Onda je došlo vrijeme kada se trebalo odlučiti da li ću se zaposliti u vojsci, proći obuku i onda rad u vojarni ili ću se vratiti u civilni  dio, na svoj stari posao. U to vrijeme radio sam u “cesti” i bilo mi žao napustiti taj psao, kolege i vratio sam se u civilstvo. No, kada je 1995. godine bombardirana Požega i kada su pale one kazetne bombe, nalazio sam se na terenu s tvrtkom i preko radia čuo sam da je dio eksploziva pao u u moju ulicu. Odjurio sam kući, tada je supruga bila sama s malim sinom, a bomba je bila doslovno zabijena ispred naše kuće. Na svu sreću eksplozija nije bila velika, samo je dio građevinskog materijala napravio nešto štete, ali to je bio “okidač” da se vratim u ratne vode i da zaključim kako 1995. rat  ipak još nije završio. Javio sam se u civilnu zaštitu, tražili su pirotehničara, nekog tko je bio u vojsci, tko je radio i tako je krenulo. Tada sam bio sam iz Požege i iz Pakraca je bio jedan kolega. Išli smo na liječnički pregled, na tromjesečni tečaj za pirotehničare, a 1996 godine krenulo se s državnom tvrtkom AKD Mungosi čiji sam bio djelatnik. Išli smo na sve terene, vidjeli i proživjeli sve i svašta, no sada sam u mirovini.

Nakon tog burnog razdoblja, mirovina nije mirna – tu je karate tu je ronjenje. Dvije aktivnosti koje su na određeni način srodne jer donose smirenje i samopouzdanje, balansiranje s emocijama, a opet su i prilično oprečne. Kako to?
Vodu sam volio oduvijek. Kupali smo se na Orljavi, a kako sam bio u “Mungosima” radili smo na specijalizaciji određenih poslova među kojima je bilo i podvodno razminiranje. Na razini cijele Hrvatske tražilo se 12 ronilaca koji bi završili taj tečaj, prijavilo se oko 300 osoba, ušao sam u užu selekciju. Radili smo testiranja, preplivati određenu dužinu, preroniti, izdržati pod vodom minutu i pol- odgovorio sam zahtjevima i tako je krenulo s ronjenjem koje je postalo jedna od mojih ljubavi. A karate sam počeo trenirati još početkom 80-tih godina prošog stoljeća. Bio sam uporan, treniralo je cijelo društvo iz kvarta. Uz nogomet to nam je bio pravi poticaj. Ljubav prema karateu je prevladala i početkom 90-tih sam trenirao u čak tri kluba. U Pleternici smo bili osnovali klub “Sokol” i tu smo radili obuku za ljude koji žele na školovanje u specijalne policijske postrojbe, imali smo klub u Požegi, u Zakorenju. Jedno vrijeme smo gotovo svaki dan trenirali ali to su posebne priče. U Pleternicu smo išli vlakom ili autombusom, kući smo trčali – mlado, ludo ( smijeh).

oroz

Kada počinje priča s Karate-do klubom Požega?
Bio je Karate klub Požega koji je radio pa prekidao, a tijekom ratnog razdoblja nastavili smo s radom. Kako od 1995. godine zbog razminiranja nisam bio u Požegi nisam se mogao baviti s klubom, a u to vrijeme nije bilo većih pojaseva koji su me mogli zamijeniti pa smo nakratko prekinuli. Trenirao sam ja i dalje, išao na seminare, ali u Požegi nije bilo matičnog kluba. Odlaskom u mirovinu aktivirali sam klub. Karate do klub Požega ponovo je registriran 2009. godine i trenutno broji od 25 do 30 članova. Lijepo se prisjetiti svih godina i možemo reći kako je do sad kroz klub prošlo više od 300 djece.

Laici su nerijetko skloni mistificirati karate. Činjenica je kako je to borilačka vještina s određenom filozofijom i pravilima. Postoje tri duha – nikad se ne predaj, borilački duh i pobjednički duh za koje bi valjalo da ih svi imamo, a postoje i bojazni koje bi valjalo pobijediti i u svakodnevnom životu  – strah, iznenađenje, dvojba i zbunjenost. Tu sam tek zagrebla po površini filozofije karatea, zar ne?
Da, karate je samo jedan dio borilačkih vještina. Ako odete u kategorizaciju i streljaštvo ulazi u borilačke vještine, boks, hrvanje, sve što je izraslo iz te neke ratničke tradicije iz povijesti temeljen na priči “brat ubio brata” i potrebi čovjeka da se obrani. Karate je nastao od ju-jitsua, ono što je bilo u stvarnom životu u Japanu, i to je doista dio ratničke vještine. Kroz vrijeme ratničke vještine su prilagođenje mirnodobskom razdoblju i nastao je karate kao vještina i karate kao sport. Ali zajedničko im je upravo ono što si rekla tri plusa – tri duha koja određuju svijest i četiri minusa – četiri mane koje treba svako pobijediti u sebi kako bi mogao pobijediti mogućeg protivnika. Karate stvara disciplinu u čovjeku, koliko ga trenirate i koliko ste ustrajni toliko ga i volite, toliko on ulazi u vašu osobnost i toliko vam znači. Daje vam samopouzdanje i potpuno drugi pogled na život.

Ako ostavimo po strani tjelesnu spremnost i kondiciju koju donosi karate, ostaje upravo, po meni, ona značajnija razina- to samopouzdanje, duhovna sigurnost koju ne možemo možda pronaći u svom okruženju ali možemo u prakticiranju karatea?
Tako je. Karateom se možete baviti kada ste zdravi ali možete i kada se bolesni, ako ste osoba s invaliditetom, djeca koja su s posebnim potrebama. Karate nije samo tehnika, to je nešto više. Dijete je dobro učiti kako biti tjelesno zdrav u okvirima koje mu postavlja njegovo tijelo, ali dobro ga je učiti i kako biti duhovno zdrav, dovoljno psihički zreo. Prolaskom kroz karate školu dijete stiče i jedno i drugo. Nama nije cilj skupiti članarinu, nije nam cij hiperaktivnom dijetetu reći – nemoj više dolaziti smetaš ostalima, nije nam želja skupljati talentirane i snažne kako bi se natjecali. Želimo učiti zajedno i svladati zajedno sve prepreke – tjelesne i duhovne. Svaka osoba može raditi karate i svakom je program posebno prilagođen. Od karatea ništa loše nećete naučiti. Nitko neće trenirati karate kako bi se išao tući po gradu. Nitko tko dođe s  idejom  kako će ga karate pripremiti za tuče po kafićima neće ništa postići ako najprije ne potuče tu lošu ideju u svojoj glavi.

1455983_10204432088756010_1134032971010844500_n

Postoje li zato kate, borbe sa zamišljenim protivnikom gdje se ustvari, na određenoj razni, čovjek bori sa svojim demonima i frustracijama?
Da, to je zamišljeni protivnik. Kate su poredane tako da zamišljate jednog a potom i više protivnika. I tu se moramo pronaći, borimo se na određenoj razni sami sa sobom. To se lijepo vidi kad netko radi katu i razumije katu, to je kao u plesu – vi možete naučiti koreografiju bez da razumijete i osjećate glazbu. Ali kad razumijete i osjećate glazbu kad razumijete svaki pokret onda je to prava umjetnost plesa.  Isto tako se vidi kod onog tko radi katu – točno se vidi njegov osjeća, razumije li tu katu i radi li sve kako treba. To su sitni detalji koji su primjetni samo oku koje to zna prepoznati. Ljepota je u detaljima.

Tu su i pravila karatea koja su  jednostavno rečeno pravila dobrog odgoja – budi uredan, pristojan, čist, poštuj starije u svakom trenutku?
Pravila moraju postojati kad si u Dojo ( soba, dvorana ili prostor za učenje karatea), i ta pravila su standard ovdje kod nas, u Austriji, u BiH, u Japanu i cijelom svijetu. Gdje dođemo znamo kako se ponašati, prepoznajemo se po tom ponašanju. Ali, to je ponašanje koje trebamo donijeti iz kuće – mala razlika, zapadnjaci se rukuju, no mi se naklonimo jedan drugom, to je znak poštovanja. Sensei, učitelj, uvijek mora znati gdje ste, što radite kada se nalazite u prostoru treninga.

Trener pri tom mora biti i psiholog i učitelj i ponekad zamjenski roditelj, zar ne?
Naravno, sve pomalo. Radimo dosta u suradnji s nastavnicima tjelesne kulture, a često nam i liječnici šalju djecu za koju smatraju kako će im karate pomoći u njihovim zdravstvenim problemima. Karate je sport gdje možete trenirati, a ne morate ići na natjecanja, možete doći zbog zdravlja i tako će biti prilagođen program. Motivi su za dolazak razni – obiteljski, imamo četiri obitelji gdje dolaze i brat i sestra, dolazi se zbog dečka, djevojke, motivi nisu važni, važno je da čovjek dođe, proba i ustraje. I ono što moram reći, roditelji često znaju dovoditi djecu zato što su oni nekada trenirali karate. Takvoj djeci treba dati prostora da zavole tu aktivnost na svoj način, da im o njihovom ritmu “uđe u krvotok” bez pritiska sa strane.

Kako je s upisom u Karate do klub?
Jednostavno. Kod nas se članovi upisuju kroz cijelu godinu. Nemamo prijelaznih razdoblja, uvijek radimo tehniku od početak do kraja, a program je, rekli smo već prilagođen svakom. Evo, nedavno smo imali samo jedan specifičan seminar za polaganje KYU pojaseva. Postoje učenički i majstorski pojasevi. Učenički pojasevi se označuju  rangovi s KYU. Kreće se od osmog, a deveti deseti je onaj početnički. Znači osmi KYU prema manjem broju i svaki pojas je druge boje i svaka boja nešto znači. Bijeli pojas primjerice simbol je nevinosti to je nositelj koji je na početku i čija je prednost da mu se sva vrata znanja otvaraju, to je veliki izazov i veliki iskorak. Slijedeći pojas je žuti pa sve do smeđeg pojasa koji simboliziran stabilnost i sigurnost.

Kakvi  se pojasevi nose u Karate do klubu Požega?
Imamo bijeli pojas – to je deseti i deveti KYU to je pred pojas za žuti. Zatim tu je žuti, osmi KYU, narančasti, zeleni, plavi, ljubičasti i imamo tri smeđa –  treći, drugi i prvi. Za  crni pojas prvi dan morate potvrditi  sva tri  smeđa pojasa.

10518861_10204432111196571_483609372860616028_n

Koji pojas nosi Sensei Oroz ?
Crni pojas peti dan. Crni pojas je skup svih boja, nije znak pobjede i saznanja već znak mraka i tu put tek počinje. Peti dan znači maksimalno postignuće vezano uz tehnički dio, ali šesti, sedmi i osmi dan mogu se postići ovisno o aktivnostima u organizaciji – koliko si držao seminare, koliko si aktivan u klubu, pišeš li publikacije. Ambicije postoje, ali  kod Japanaca nema preskakanja. Kada postignete peti dan, morate čekati šest godina kako bi dobili pravo izaći na polaganje za šesti dan. U tih šest godina prate vaš rad. Kako bi dobili sedmi dan, čekanje se proteže na dodatnih sedam godina i tako do osmog dana. Nije to tako jednostavno. Potrebno je i životno iskustvo i sazrijevanje. Peti dan imam od 2013. godine i pripremam se ozbiljno  za šesti dan. Karate je priča za cijeli život u kojoj moraš biti snažan duhovno, kreativan, promišljen i spreman na izazove i stalno učenje.

I za kraj, što vam ronjenje i karate znači?
Kad vam nešto “uđe u krv” onda je to zarazno. I jedno i drugo volim i odgovara mi. Karate mi odgovara na površini, ronjenje pod površinom. To su dva različite svijeta koja na sličan način daju mnogo darova – uvijek je nešto novo, uvijek su neka nova postignuća i znanja, novo pomicanje granica. Sam si sa svojom vještinom i mislima, ali vezan uz partnere, uz ekipu. Čovjek se rađa sam, ali sam ne može biti. Tako je u životu. Povezao sam dvije velike ljubavi u jednu cijelinu koja me činim onim što jesam. U karateu i ronjenju pronašao sam sebe.

TEKST: Sanja Pok    FOTO: S. P. / Z. Oroz

Slavonski © - 2014 - sva prava pridržana
izrada stranice : exdizajn