VLASTA RAMLJAK, GLAVNA GLUMICA PREDSTAVE "GLUMICE U ZAGRLJAJU" – Gluma kao eliksir mladosti i vitalnosti | Slavonski.hr

VLASTA RAMLJAK, GLAVNA GLUMICA PREDSTAVE „GLUMICE U ZAGRLJAJU“ – Gluma kao eliksir mladosti i vitalnosti

Datum objave: 23. 5. 2015. | Kategorija: Razgovori

5-21

„Homo homini lupus est“ čuvena filozofska misao Thomasa Hobesa, prema kojoj je „čovjek čovjeku vuk“ mogla bi se, nakon odgledane predstave požeškog Gradskog kazališta „Glumice u zagrljaju“ parafrazirati na način da je „žena ženi vučica“. U svakom slučaju, upravo je ideja o sukobu generacija, kultu tijela, mladosti i vječne ljepote, zbog kojih je, u konačnici, dolazi i do tragedije, bila povod za razgovor s glumicom zagrebačkog HNK-a, magistricom i profesoricom govora na osječkoj glumačkoj akademiji, Vlastom Ramljak.

„Glumice u zagrljaju“ sjajna dramska predstava Gradskog kazališta Požega, prepuna sraza života i umjetnosti, zavisti, zlobe i podmetanja, ali i svega onoga što su žene, zbog ljubavi, ljubomore i profesionalnog uspjeha, spremne učiniti jedna drugoj,naišla je na sjajan prijem na žalost, malobrojne novogradiške publike. Na sreću, svi oni koji su imali zadovoljstvo uživati u sjajnim glumačkim izvdbama Sandre Lončarić Tankosić i Vlaste Ramljak, bogatiji su za iznimno kazališno ostvarenje.Upravo su tema predstave, ali i potpuno neočekivan tragičan kraj, dobro poslužili kao uvodno pitanje.
Jesu li, kako kaže tekst Damira Madžarića, u glumačkom svijetu žene ženama uistinu takvi neprijatelji, i koliko je, zapravo, u kazalištu prisutna zavist i ljubomora zbog stalnog pritiska mladih kolegica?
Voljela bih vjerovati da to baš i nije tako.Bar ne u našem, domaćem kazališnom svijetu.Ipak, sigurna sam kako priča poput ove iz predstave sigurno ima svakodnevo u Hollywoodu, gdje su pritisak i cijena slave ogromni.Ono čemu sam i ja svjedočila su životne priče u kojima su izvjesne osobe, bez talenta i plana, određenim čudnim putevima stigle i završile na kazališnim daskama,ali, iako je ovo posao u kojemu ste primijećni isključivo zahvaljujući vlastitom talentu i sposobnostima koje je nemoguće odglumiti, baš kao i u svakoj drugoj profesiji i kod nas ima svega. Na sreću, pričama poput ove iz predstave još nisam svjedočila.

Koliko je danas u trenutku kada umjetnost i kultura nisu na cijeni, ali i kada uloga žene još uvijek nije jasno definirana, lako ili teško biti glumica?
Iznimno je teško biti glumica.I to je ono što redovno govorim svojim studentima, mladim djevojkama željnima pozornice.Djelomično je to zbog trenutka koji ne cijeni umjetnost, ali i zbog nekih drugačijih ( neću, baš reći, potpuno krivih) repertoarnih politika. Na prvom mjestu je teško iz razloga što su stigla neka teška i drugačija kazališna vremena , vremena u kojima se klasična kazališna djela, baza od koje se svi mi gumci stvaramo, ne uprizoruju više tako često. Ranijih godina, kada sam ja krretala u ovaj posao, čini mi se da se na drugačiji, više pedagoški način, brinulo o mladom glumcu, njegovalo ga i odgajalo ga.Zahvaljujući tome, svi smo u svojim počecima kretali igrajući upravo takve, klasične zahtjevne kazališne uloge. Osim toga, teško je biti i mlada glumica, jer te situacija naprosto tjera da budeš sveprisutna. S druge strane, mi starije, koje smo se već dokazale i izborile za svoje mjesto na kazališnim daskama, često kaskakamo za tim i takvim trendovima jer nam ne pada na pamet da hodamo „po birtijama“ tražeći direktore, producente, agente i sve one brojne druge anonimne likove od čijih sredstava često, na žalost, ovisi i predstava.

35

Iako su vremena nesklona kulturi i kazalištu, čini mi se kako su manje gradske sredine zadržale onaj lijepi, građanski običaj odlaska u kazalište i predstave dočekuju s istinskim veseljem. Primijetite li to i vi iz svoje pozicije i ima li, zapravo razlike između publike u velikim, uvjetno rečeno, kulturnim sredinama i onim manjim?
Publika i predstave u manjim mjestima uvijek su poseban doživljaj za glumca. Na prvom mjestu stoga što su i kazališta nekako manja, pa smo svi intimniji.Osim toga, u takvim vas sredinama ljudi željni kulture, dočekuju puno srdačnije i toplije, onako ljudski, za razliku od velikih profesionalnih kazališta gdje je to strogo, hladno i poslovno.Osim toga, pravom glumcu i umjetniku uvijek je drago doći u manju sredinu koja je, u pravilu, neopravdano, zakinuta za kulturu i kulturna događanja.

Ima li u tom smislu razlike između rada u manjim, gradskim kazalištima, poput Gradskog kazališta Požega u kojemu ste radili predstavu „Glumice u zagrljaju“ i rada u velikim, nacionalnim kućama.
Aposlutno ne.Profesonalno kazalište je uvijek profesionalno.Bez obzira na veličinu, sredinu u kojoj djeluje, ili broj zaposlenika.U kazalištu se uvijek zna red, rad i disciplina, a i način pripremanja predstave koji je uvijek  isti.Jer, svugdje su svi, i oni na sceni i oni iza nje, jednako važan dio predstave. Ono u čemu je, zapravo, jedina razlika kod manjih kazališta su manje forme koje se pripremaju za scenu. Istovremeno, upravo takve manje forme daju prostor za gostovanja, jer takve su predstave mobilnije, s manjom opremom i tehnikom, što im mogućuju da dođu do većeg broja gledatelja. Kada već govorimo o manjim kazalištima, u jednom, ću im uvijek davati prednost, a to je, upravo, spomenuta atmosfera, drugačiji odnos prema nama, uvjetno rečeno, glumcima iz velikih kuća i sredina.U tom smislu moram posebno pohvaliti Gradsko kazalište Požega u kojemu smo se osjećali sjajno i u kojemu sam, sigurna sam, a potvrđuje to i publika, napravili sjajnu predstavu.Evo i večeras, nakon odigrane predstave u Novoj Gradiški, osobno mi se došao javiti jedan mladić, sada već skoro i 30-godišnjak, želeći me pozdraviti i podsjetiti na situaciju od prije 20-ak godina kada sam mu na natjecanju Lidrano, punom treme i nervoze, dala nekoliko, nadam se, pravih glumačkih savjeta. Tako nešto nećete gotovo nikada doživjeti od publike u velikim gradovima koja ima sasvim drugačiji odnos prema glumcu.

Iza vas je, rekli ste gotovo 32 godine rada na sceni i u glumi.Godine su to, koje se ni malo ne vide, što nameće zaključak kako gluma, bez obzira na činjenicu da iznimno prazni i crpi čovjeka, vjerojatno, istovremeno, u istoj količini, i  značajno vraća energiju i održava vitalnost
Upravo tako. Gluma održava mladim i vitalnim aposloutno sve-um, duh, tijelo, mentalnu higijenu, ma, apsolutno sve. Na prvom mjestu, mislim da je to zbog toga što je riječ o poslu u kojemu vaš mozak radi punom parom, po cijele dane, prilikom pripremanja predstave, rada na tekstu, a onda i prilikom rada na sceni.Jednostavno mi se ponekad čini kako glumac nema vremena stariti, jer svakodnevno radi na stvaranju bezbroj novih, ali i otvaranju bezbroj starih ladica stvorenih u mozgu, ladica s pohranjenom ogromnom količinom teksta i informacija.Osim toga, sretna sam što nas još uvijek nije zahvatio onaj surovi svjetski, a posebno američki kult vječne mladosti, prema kojemu vas , doslovno, odbacuje, čim uđete u određene godine.Za mene još uvijek, na sreću, ima posla, radim ga s ljubavlju, što je još jedan veliki plus vitalnosti.

Može li to, na neki način, biti i završna poruka ovog razgovora?Bavite se umjetnošću, na bilo koji način, aktivno i kreativno, ili, samo pasivno, sudjelujući u njoj kao gledatelj?
I, na prvom mjestu, promišljajte umjetnost.Misilite aktivno, dok gledate predstavu, mislite o onome što čitate, bilo da je riječ o dnevnim novinama ili knjizi.U svakom slučaju, mislim da je svakodnevna tjelovježba mozga ono što naš duh, a onda i tijelo, održava mladim.

TEKST: Simonida Tarbuk    FOTO: S.Pok

Slavonski © - 2014 - sva prava pridržana
izrada stranice : exdizajn