SILVIJE PETRANOVIĆ, FILMSKI REDATELJ : Da nije bilo nekadašnjeg Kina "Slavonija" nikada ne bi postao filmski redatelj | Slavonski.hr

SILVIJE PETRANOVIĆ, FILMSKI REDATELJ : Da nije bilo nekadašnjeg Kina „Slavonija“ nikada ne bi postao filmski redatelj

Datum objave: 12. 4. 2017. | Kategorija: Razgovori

DSCN7200

NOVA GRADIŠKA – Silvije Petranović je redatelj i producent, slikar, dokumentarist i svjetski putnik, umjetnik najzaslužniji što je čarobno djelo nacionalne dječje književnosti, veliki „Šegrt Hlapić“ konačno dobio svoje filmsko izdanje, sin velikog svjetskog slikara Tomislava Petranovića Rvata, te prije svega Novogradiščanin. Sve su to razlozi dovoljni za razgovor.

Iako ga povjesničari nazivaju jednim od najmlađih hrvatskih gradova,riječ je o životopisu koji predano, s puno ljubavi, znanja , vještina i imaginacije,više od dva i pol stoljeća, tkaju njegovi znani i neznani sugrađani, dokazujući kako ima nešto u zraku i vodi novogradiškoj, što blagotvorno djeluje na talent. Izvor je to s kojeg su pili Miro Gavran, Marko Novosel, Vlado Štivičić, Vili Čaklec, ali i niz drugih koji su, krećući u život upravo iz Nove Gradiške, svijetu poklonili vlastiti talent. Jedan od njih svakako je i Silvije Petranović, uspješni hrvatski redatelj, sin velikog svjetskog i novogradiškog slikara Tomislava Petranovića Rvata, kreativac koji dokazuje kako jabuka ne pada daleko od stabla, pogotovo ako je stablo jabukovo. Nakon što se Nova Gradiška, od nedavno ponovno okitila rekonstruiranom zgradom Gradskog muzeja koja je svečano otvorena upravo životnim i slikarskim opusom Petranovića starijeg, i ovaj mlađi kući se vratio upravo u trenutku novootkrivene urbanosti, zadovoljan što mu je pripala čast da vlastitim filmom otvori kino u rodnom gradu. Nova kulturno urbana epizoda Nove Gradiške počela je projekcijom „Šegrta Hlapića“.

Prisustvovajući projekciji još smo jednom zaključili ono što smo već znali-unatoč suvremenim tehnologijama, digitalnim televizijama i brojnim drugim, sličnim čudesima, stoljeće nakon što je svijet po prvi puta upoznao „pokretne slike“, film je jednako čaroban kao i uvijek, ali i na isti način oduševljava generacije klinaca koji odrastaju na nekim drugim, svemirskim tehnologijama. Je li to, pomalo i Hlapićeva zasluga?
Uvjeren sam da jest. Jer, riječ je, uistinu, o velikom književnom djelu, sjajnom romanu koji je odavno literarno prerastao nacionalne okvire.Osim toga, riječ je o najpoznatijem hrvatskom dječjem romanu, uopće, koji je, uz sve moguće, poznate i nepoznate egzotične svjetske jezike, preveden čak i na esperanto.Dokazala je to i filmska verzija priče, jer čim smo film priveli kraju,gotovo isti tren smo imali i iskorak na čak 13 svjetskih festivala-od onih u Frankfurtu i Lahoreu, preko 4 ruska, do posljednje projekcije koja je upriličena u Washingtonu, u Shakespeare-ovom kazalištu.Tema je to koja je univerzalna, vječno prepoznatljiva , ali i tema koja uspješno živi već više od stoljeća, možda baš i stoga što je u njenom fokusu priča koja zanima, ali i koju razumiju svi klinci svijeta. Prepoznaju to i stručnjaci i kulturnjaci u drugim zemljama.

S obzirom na to da smo, dokazano, nacija koja iznimno malo čita, čini mi se kako ste „pretvaranjem“ „Šegrta Hlapića“ u film napravili puno i za školsku lektiru. Jer, nakon što su pogledali film, klinci možda lakše posegnu za ostalim čarolijama Ivane Brlić Mažuranić. Mislite li da bi, na tom tragu, kao nacija trebali biti svjesniji velikana književnosti koje imamo, te možda čak Ivanu proglasiti brendom?
Ivana Brlić Mažuranić definitivno je i trebala bi biti hrvatski brend.Jer, u svemu je potpuno ravna velikom Andersenu, a opet, dok na svijetu nema djeteta koje nije čulo za Andersena, naši klinci dovoljno nisu upoznati niti s Ivaninim djelom.Možda je to tako zato što smo malen narod, vrlo često nepotrebno preskroman, a možda ima nešto i u onoj antologijskoj Matoševoj koja govori o hrvatskom jalu kao našem glavnom nacionalnom problemu.Mislim kako je krajnje vrijeme da postanemo svjesni onoga što imamo, da se naučimo tim ponositi, ali i hvaliti, da se međusobno počnemo podržavati i konačno naučimo prepoznati ali i pogurati one najbolje i najvrjednije među nama.A, Ivana Brlić Mažuranić i njeno djelo to definitivno jesu. Jer riječ je o pričama prepunima najvećih životnih vrijednosti, poput one iz „Šegrta Hlapića“ koja uči „ da se dobro dobrim vraća“.

hlapic

Film i kino oduvijek su bili prozori u svijet. Znači li povratak kina u Novu Gradišku neke nove,pozitivne, urbano-kulturne vjetrove u moj, ali i Vaš rodni grad?
Definitivno znači. Jer, baš kao što je kino prozor u svijet, kultura je srce i duša svake sredine. Jer, grad bez kina, baš kao i grad bez knjižnice, ne može se nazvati gradom. Osim toga, da nije bilo kina „Slavonija“, ja nikada ne bi postao filmski redatelj. Upravo je to kino koje je označilo moje djetinjstvo, ali i kino u kojem sam već nakon prvog odgledanog filma ( sjećam se da je to bio „Bambi“), znao čime se želim baviti u životu.I mada čaroliju kina osjećaju mnogi, mi redatelji smo za te mračne dvorane u kojima se događa magija, sentimentalno vezani. Evo vam primjer velikog Tarantina koji je iz čistog sentimenta kupio staro napušteno kino u Los Angelesu, koje održava vlastitim novcem.

Sjajna je stvar imati „vlastitog“ redatelja, pogotovo kada otvarate kino u gradu. Osim toga, iako ga je vidjela publika diljem svijeta, vjerujem kako je poseban izazov film prikazati publici rodnog grada?
Nova Gradiška je bila i ostala moj grad, iako sam iz nje davno otišao. Osim toga, kako sam već rekao, novogradiško Kino „Slavonija“ krivac je za moj životni poziv. Zbog svega se toga iznimno radujem novoj, povijesno trećoj kino epizodi u gradu i pozdravljam sve ono što za Novu Gradišku radi gradonačelnik Vinko Grgić. Iznimno je važno zadržati epitet urbanosti, ali i ne dozvoliti da se grad i sve ono što ga gradom čini, zapusti.Raduje me što s dolaskom kina, obnovom gradskom muzeja, (op.a. završetak radova na rekonstrukciji zgrade Gradskog muzeja službeno je, početkom aktualne godine, „označen“ postavljanjem genijalne likovne izložbe-životnim i slikarskim opusom Tomislava Petranovića Rvata, jednog od najvećih hrvatskih, ali i svjetskih slikara naive, redateljevog oca) , ali i kako čujem, sve brojnijim kulturnim događanjima, u moj rodni grad ponovno stižu i neki novi, pozitivniji urbani vjetrovi. U tom je smislu i „Šegrt Hlapić“, i više nego simbolična priča. Jer, za razliku od većine naših najpoznatijih dječjih romana ili filmova, poput „Vuka samotnjaka“, „Družbe Pere Kvržice“ ili „Vlaka u snijegu“ koji se događaju na selu, „Šegrt Hlapić“ je urbano djelo, priča koja se događa u gradu, prolazi kroz sela, da bi se, na kraju ponovno vratila u grad. Baš kao što se u grad, na radost moju, a vidim i ogromnu radost svih malih i velikih novogradiških klinaca, vratilo i kino!

TEKST: Simonida Tarbuk       FOTO: D. Pok

Slavonski © - 2014 - sva prava pridržana
izrada stranice : exdizajn