ROBERT UGRINA, GLUMAC – Njemu se jednostavno vjeruje – čak i kad glumi | Slavonski.hr

ROBERT UGRINA, GLUMAC – Njemu se jednostavno vjeruje – čak i kad glumi

Datum objave: 13. 2. 2014. | Kategorija: Kultura

1302ugrina

“To je ljepota ovog posla, mogu biti i pilot, i tramvajac, kamiondžija, profesor nukelarne fizike i klošar i zaljubljen. Čim radiš neki novi tekst, novu ulogu, imaš priliku za novo igranje, novi izazov i drugi karakter…” kaže Robert Ugrina, koji tumači jedan od glavnih likova u “Vjenčanom listu” novoj predstavi Gradskog kazališta Požega.

Nije prvi put da si na požeškoj kazališnoj sceni, no Požežani već znaju da su i tvoji korijeni iz ovog kraja, pretpostavljam da je riječ o sretnim danima djetinjstva?

Pokojni djed i baka živjeli su u Sulkovcima, tamo sam provodio svoje ljetne dane s djedom na traktoru, na njivi, u šumi i na Orljavi. Žito se vrši, pa se ide u šumu, pa pečenjaci, sve kako se može lijepo provesti vrijeme s djedom. S bakom je bilo malo drugačije, bili smo u kuhinji, s tetkinim ružem brat Kiki i ja smo jednom našminkali svinje i tako, baš dječački… Lijepo je to bilo i rado se sjećam.

Glumci obično kažu – gluma je igra, je li doista, (ili i to glumite)? I koliko tog lijepog iz djetinjstva, kao “vječni dječak” prenosiš na scenu?

Uvijek vječni dječak, uvijek zaigran i spreman na nove izazove! Baš kao dijete, živiš cijeli život kao dijete i čim radiš neki novi tekst, radiš neku novu ulogu, imaš priliku za novo igranje, neki drugi karakter, stalno si netko drugi. To je ljepota ovog posla – mogu biti i pilot, mogu biti tramvajac, kamiondžija, doktor, profesor nuklearne fizike, klošar i zaljubljen ili Todorić (smijeh) i imam sve.

Dobro, to jesu lijepe strane ovog posla, ali ima sigurno i druga strana, pa govorimo ipak o kulturi. Za one koji ne znaju ti si jedan od onih i koji su okosnica popularnog teatra “Gustl”, a tu je ipak nije riječ samo o igri, zar ne?

Gustl Teatar sam preuzeo od Damira Šabana, on je još uvijek s nama ali nema više toliko snage i “sape” da bi sam to vodio. Tako, htio sam napraviti svoje kazalište, a on je jednostavno rekao “nemoj otvarati svoje evo ti moje, preuzmi i radi dalje”. Tako sam preuzeo Gustl Teatar i napravili smo “Cabaret na crno”. Govorimo o nezaposlenosti što je danas, nažalost, aktualna tema… i sad, kad ideš to raditi, o nezaposlenosti i staviti na scenu kako ćeš to dočarati? Imaš dvije opcije – možeš napraviti dramu, tragediju jer to je samo po sebi crnjak, a možeš napraviti kabaretski, kroz suze i smijeh i songove.

I kako radi Gustl, što kaže publika, može li se živjeti?

Pa da bih ja od toga živio kao ravnatelj kazališta na prodanim predstava – ne. Ali, budući da igram u predstavi, zaradit ću svoj honorar ovisno koliko puta igramo. U koprodukciji smo to radili s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu, a Gustl je velikim dijelom financiran od strane Grada Zagreba. Predstavu smo uspjeli završiti, premijeru smo imali u Zagrebu i jednu izvedbu, imali smo u Pečuhu premijeru i jednu izvedbu, ono što znamo jest da smo na “Gumbekovim danima” 23. ožujka, prije toga odigrat ćemo jednu predstavu negdje kako bi se malo uigrali, imamo ponudu za Skradin za Festival “Glumište pod murvom”, tu je i BOK Fest i drugi festivali, tako da bi predstava mogla zaživjeti i igrati bar 20-tak puta, koliko sami sebi postavljam limit. Nadamo se igranju, što više to bolje! Ponudit ćemo predstavu svim gradskim kazalištima pa i ovdje u Požegi, tko se zainteresira, nadamo se pozivu. Bit teatra nije zaraditi veliki novac već da ljudi uživaju, a glumci igraju. Cabart je takva forma i lijepo je da je Zlatko Vitez pokrenuo tu scenu, “Gumbekove dane” nazvane po velikom cabaret majstoru Mladenu Crnobrnji koji je jedan od mojih uzora. Tko se sjeća njegove glume nešto od toga će osjetiti i u mojoj glumi u Khisonovom “Vjenčanom listu” koji će igrati ovdje u Požegi, a Gumbekova kćer Marta nam je napravila scenografiju tako da je to jedna lijepa poveznica.

“Vjenčani list” već je pobudio interes požeške publike tako da su sve predstave rasprodane unaprijed. Očito, već se osjeća dobar duh komedije. Kako ti je raditi u Požegi, već smo čuli da je dobra glumačka podjela – 70 posto posla, znači tu je pun pogodak?

Apsolutno da! Podjela je baš tako 70 posto posla, onih 30 posto ide ovako – 20 posto je tekst, a 10 posto kreacija te podjele koja će to još podići i uz dobrog redatelja sve je jasno. Na svaki projekt gledam na slijedeći način. Mi smo glumci tu da pročitamo tekst, da ga shvatimo, usvojimo i približimo redatelju na par načina, igrati ovako ili onako – onda redatelj kaže, igramo ovako. Na to pristanemo i to se “glanca” do savršenstva jer mi smo svi glumci u službi redatelja. Jedan čovjek radi predstavu s nama u suradnji a svi zajedno radimo njegovo viđenje i kreaciju. Uvijek imaš dozvoljeno ponuditi – hoću li igrati šepavca, blago mucati, sve u razgovoru i dogovoru s redateljem kako bi potvrdio odgovaraju li mu karakteri i to je to. Damir Mađarić to radi genijalno, s njim sam radio i “Umišljenog bolesnika” gdje smo Moliera doslovno “potrgali”, izmjenili smo čak i kraj i bilo je super. Ovdje nismo ništa “trgali” nismo ništa mijenjali, igramo Khisona samo je malo izmjenjeno u sitnim detaljima (imena i sl.) i to će veseliti ljude.

Evo, čuli smo što glumac znači redatelju, a redatelj glumcu na kazališnoj sceni. Koliko taj suodnos, ta suigra dolazi do izražaja u radu na filmu i tv-u?

Jednako je bitna jer prije svakog filma također se rade probe, sjedimo za stolom, čitamo, dogovoramo. Ima puno manje teksta pa je utoliko lakše glumcu, ali to je jedan drugi medij i jedna druga priča.

Malo filozofije za kraj, što poručiti mladim glumcima?

Pa evo ovdje imamo u ekipi dva mlada glumca Ivana i Ivana, oni su izučeni i talentirani glumci no ima jako puno glumaca mladih u Hrvatskoj koji imaju diplomu a nemaju gdje igrati. Ponekad je možda kriv odabir pri izboru što će studirati, pa se tek kasnije shvati da nedostaje talent, dogodi se i to, što ćeš. No, ovi požeški dečki imaju puno energije i potencijala i vrijeme je pred njima, samo im treba dati priliku. Ali i s glumom je kao i s mnogim stvarima u životu, ne možeš sjediti doma i čekati jer prilika nikad ne dolazi sama…

TEKST: Sanja Pok   FOTO: Sanja Pok

Slavonski © - 2014 - sva prava pridržana
izrada stranice : exdizajn