MIRELA PAVLIČIĆ HEIN, RAVNATELJICA GRADSKOG MUZEJA POŽEGA: Imamo vrhunsku građu za vrhunske izložbe, vrijeme je da to i pokažemo! | Slavonski.hr

MIRELA PAVLIČIĆ HEIN, RAVNATELJICA GRADSKOG MUZEJA POŽEGA: Imamo vrhunsku građu za vrhunske izložbe, vrijeme je da to i pokažemo!

Datum objave: 19. 9. 2018. | Kategorija: Razgovori

POŽEGA – “Ravnatelj mora biti poveznica, spona između svih struka i različitih radnih energija, mora uravnotežiti sve ambicije i poticati ljude da rade u smislu da pripremaju izložbe, razvijaju znanja i vještine, pišu i objavljuju stručne članke. Samo tako se od muzeja može stvoriti jedna referentna znanstvena ustanova, a djelatnicima pružiti prava mogućnost za stručno i kvalitetno napredovanje,” ističe nova ravnateljica Gradskog muzeja Požega Mirela Pavličić Hein.

Za početak, predstavite nam se – tko je viša kustosica Mirela Pavličić Hein, dipl. arheologinja, odnedavno i ravnateljica Gradskog muzeja Požega?
Zapravo sam iz Đurđenovca, tamo sam rođena i završila osnovnu školu, ali srednju školu sam već pohađala u Osijeku. Roditelji su nas tako odgajali da idemo iz rodne kuće za svojim ambicijama, da se školujemo i sami biramo životni put. Tako sam srednju školu završila u Osijeku i to Ugostiteljsko-turističku, smjer hotelijersko-turistički tehničar. Nisam željela u Gimnaziju ili Ekonomsku, ali namjera mi je bila nakon srednje škole studirati engleski jezik ili nešto slično – sve je završilo u drugom smjeru pa sam u konačnici u završnom razredu srednje škole odabrala arheologiju i povijest umjetnosti i to sam završila na Sveučilištu u Zadru. Bila je to dobra odluka jer to je vrlo zanimljiv studij koji mi je pružio znanja i vještine potrebne za jedno kreativno i posebno zanimanje. Zavoljela sam ponajprije povijest umjetnosti, arheologija mi je naime bila prava nepoznanica, ali kako sam oduvijek voljela povijest upravo to nepoznato područje bilo mi je i posebno zanimljivo i primamljivo. Diplomirala sam 2006. godine, a već na apsolventskoj godini počela sam raditi na terenu. Zapravo, imala sam sreću jer kad sam ja završavala studij počela je izgradnja autoceste “Slavonika” i otvorilo se niz terena, bilo je velike potražnje za arheolozima. Tako sam ja već kao apsolvent radila u Đakovu gdje je Muzej Đakovštine vodio jedan teren, potom sam počela surađivati sa stručnjacima iz Instituta za arheologiju jer moj profesor dr. Željko Tomičić bio je ravnatelj Instituta no predavao je i u Zadru na katedri za srednji vijek. Tako sam zahvaljujući njemu došla i do Instituta za arheologiju gdje sam prošla puno terena – od Iloka, Osijeka, Suhopolja, Slatine, Voćina. U godinu i pol dana stekla sam tako veliko iskustvo terenskog rada što je za mladog arheologa vrlo bitno.

Kada ste došli u Gradski muzej Požega?
U Gradski muzej došla sam također na preporuku dr. Tomičića. Gospođa Dubravka Šokac-Štimac otišla je u mirovinu krajem 2008. godine i tada se otvorilo mjesto arheologa koje je ostalo nepopunjeno čak četiri mjeseca. Profesor Tomičić rekao mi je za Požegu i meni je to bio još jedan životni izazov. Uz to, vrlo prihvatljivo – Slavonka sam, blizu je rodni dom, a radim na poznatom slavonskom terenu. Arheološki, ovo je vrlo bogato područje, od Rudina, Kaptola – teme koje se uče na fakultetima – vrhunski izazov za svakog mladog istraživača.

Već ste navikli na Požegu?
Pa sad sam ovdje gotovo deset godina. Stanovala sam u Požegi, no prije tri godine udala sam se u Eminovce, ima malog sina od dvije i pol godine i tu je sam moj dom.

Koji su bili prvi izazovi po dolasku u Gradski muzej Požega, kako vam se svidjela dinamika rada u toj ustanovi. Mi laici uvijek imamo osjećaj kako je muzej jedna zatvorena jezgra u kojoj sve teče laganim ritmom, briše se prašina s nalaza i fundusa i popisuje po papirima, bez uzbuđenja… Kako to doista izgleda?
Da, takva je uglavnom predodžba o muzejima većine građana. No, rad u muzeju je vrlo izazovan.Pojasnit ću na primjeru mog arheološkog odjela. Naslijedila sam primjerice jednu veliku zbirku za koju još uvijek ne možemo utvrditi točan broj. Još uvijek ne znamo stvarno stanje fundusa, naše arheološke građe tako da sam svoj rad koncentrirala više unutar muzeja, a manje na istraživanja s prioritetom sređivanja zbirki. U mom odjelu trenutno je pet zbirki podijeljeno po kronološkim razdobljima – prapovijesna, antička, srednjovjekovna, zbirka srednjovjekovne kamene plastike i dijelova arhitekture s lokaliteta Rudina i numizmatička zbirka. Moja prethodnica, gospođa Sokač – štimac, većinu svog radnog vremena provela je istražujući i pribavljajući građu na terenu, no malo toga se uspjelo inventarizirati. Baš nekako kada sam ja došla u muzej, te 2009. godine krenulo se u svim muzejima u Hrvatskoj s inventarizacijom građe što je podrazumijevalo i digitalizaciju ( do tada se to upisivalo ručno u knjige) i opet je pred nama novi izazov jer prema novom zakonu od 2020 godine imamo obavezu inventarizirati svu građu i registrirati. Veliki je to izazov. Ljudi pretpostavljaju kako mi nemamo posla – odemo malo na teren, kopamo, iskopamo, donesemo i to je to. No nije tako – to je samo dio posla. Kada se donese građa s terena, mora se obraditi, fotografirati, unijeti u program, valorizirati, procijeniti da li je za restauraciju, jednostavno, mora se znanstveno obraditi. Nije dovoljno samo donijeti neki komad i odložiti ga na policu. To je vrlo složen postupak koji zahtjeva strpljenje, znanje i metodičnost i trenutno radim nešto što se trebalo napraviti i na samom terenu. Dobar je primjer kako to radi dr. Hrvoje Potrebica. On na terenu radi sve – od samog iskopavanja, restauriranja i na kraju smještaja u muzej – ja dobijem gotov predmet koji samo mogu fotografirati, dati mu inventarni broj i upisati ga i on je spreman za izložbe i razne druge aktivnosti. Uz to, standardi su od 2000. podignuti jer više nije prihvatljivo izlagati građu koja je u ulomcima, nerestauriran i koja ne nudi cjelovitu priču – sve mora imati svoje značenje. To otvara put i mašti i kreativnosti, ali to je dugotrajan proces i financijski vrlo zahtjevan. Primjerice, uspjela sam odvojiti stolnu keramiku s Rudine, to je oko 20-tak kutija, uz to dijelove glaziranih peći, a restauracija građe u tih 20-tak kutija koštala bi preko 200 tisuća kuna. Eto, to je samo mali dio posla koji se radi u muzeju. Što radimo u muzeju vrlo je kompleksno pitanje jer naša osnovna djelatnost je zaštita građe, a uz to postoji cijeli niz vezanih djelatnosti – izložbena djelatnost, edukativni programi i drugo.

Kako dodatno privući posjetitelje u muzej, promijeniti njihovu predodžbu?
I to je kompleksno pitanje, vezano ponajprije uz izložbenu djelatnost. Edukativne radionice koje smo radili u muzeju za različite uzraste dobre su i na prvu, djeluju kao instrument popularizacije muzeja. Ali, na određeni način izgubili smo stariju populaciju i korisnike koji imaju naviku dolaska u muzej. Mislim da treba vratiti likovne izložbe u muzej jer mi nemamo likovnih izložbi, nemamo svojih izložbi i tu je, jednostavno, početak i kraj problema.

Kako onda izgleda vaša vizija muzeja, muzeja za budućnost, što je od postojećeg dobro, a što bi ste željeli promijeniti te uz poznata prostorna ograničenja, otići i korak dalje?
Prostorno ograničenje je čak manji problem. Izložbena koncepcija koja je započela s ravnateljicom Majom Žebčević – Matić, a prema kojoj imamo tri-četiri izložbe godišnje s fokusom na škole, dobra je ali ima nedostataka. Nije dobro to što nemamo svoje izložbe. Naša zadnja izložba bila je zapravo moja autorska izložba iz 2015. godine u suradnji s Centrom za prapovijesna istraživanja, s kolegicom Janjom Mavrović Mokos s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, to je bila zadnja autorska izložba. I tu je stalo. Razumijem da je koncepcija od tri do četiri izložbe dovoljna i dobra, no jedna u tom broju mora biti autorska izložba. Mi smo mali muzej lokalnog značaja s vrlo bogatom građom, s puno odjela i da mi nemamo gdje izložiti tu svoju građu – po meni je neprihvatljivo. Stav bivše ravnateljice bio je da se trebamo koncentrirati na registraciju građe, što je djelomice i u redu. Ali ako imamo četiri odjela -Arheologija, Povijest, Povijest umjetnosti i Etnološki odjela i mi se možemo mijenjati svake četiri godine – svake godine jedan odjel može napraviti vrhunsku izložbu koja može trajati tri do četiri mjeseca. Izložbena djelatnost može se vezati za značajnije datume poput Noći muzeja, Dana grada, Međunarodnog dana muzeja i slično, a autorska izložba mogla bi se smjestiti u razdoblju od rujna do prosinca. Naravno, tu je i Kulturno ljeto gdje je program izvan naše izložbene djelatnosti i izlažu lokalni umjetnici, ali i to možemo podići na neku višu razinu kroz javni poziv zainteresiranima gdje bi mi kao struka komisijski odredili tko bi mogao izlagati. Jer, ipak smo mi stručni u prostoru muzeja i moramo odrediti neke standarde i uvjete izlaganja kako bi sačuvali prihvatljivu razinu. Mi smo ipak ustanova s bogatom tradicijom koja mora prednjačiti u kvaliteti ponuđenog za naše korisnike i tu kvalitetu moramo prenositi i na druge aktere koji se zateknu u muzejskom prostoru. No, velika je praznina nastala upravo nedostatkom izložbe “iz kuće” i to je jedan od razloga zašto smo svi koji zadovoljavamo uvjete podnijeli zamolbe za mjesto ravnatelja, jer i tako smo željeli pokazati nadležnima kako je nužno postići promjene.

Koliko je važna upravo ta suradnja i zajedništvo djelatnika u muzeju za kvalitetno poslovanje ali i prezentaciju muzeja javnosti?
Vrlo je važna. Svaka struka ima svoja pravila. Kao arheolog doista ne mogu potpuno, u detalje razumjeti zahtjevnosti rada i potrebe etnologa, povjesničara, svi smo mi različitih profila i svatko je samostalan u svom radu i odlučivanju. Ali, ravnatelj sve te težnje, zahtjeve, želje i ideje, svu radnu energiju i silnice treba znati uravnotežiti i usmjeriti ka jednom zajedničkom cilju – napretku muzeja – kako se ne bi događalo da jedan vuče na svoju stranu, drugi na drugu stranu, da se jedan dio ističe i promovira dok drugi stoji po strani zanemaren. Ravnatelj mora biti poveznica, spona između svih tih struka i različitosti, mora poticati ljude da rade u smislu da pripremaju izložbe, razvijaju znanja i vještine, pišu i objavljuju stručne članke. Samo tako se od muzeja može stvoriti jedna referentna znanstvena ustanova, a djelatnicima pružiti prava mogućnost za stručno i kvalitetno napredovanje. Jer, mi smo jedini koji poznajemo prošlost ovog kraja i baštinu najbolje od svih drugih, na najbolji znanstveni način. Kada dolazi netko izvan ovih prostora, želja nam je da ponajprije dođe u muzej, da se nama obrati za pomoć i informacije. Mi smo ti čuvari, rizničari neprocjenjivog blaga. Kustos na latinskom znači čuvar, čuvar zbirke, čuvar građe – to je naša osnovna djelatnost. Svjesna sam postojećih trendova koji to pomalo zanemaruju pa se više radi na promociji, popularizaciji i čak populizmu, na PR-u i menadžmentu. Sve je to dobro dok ne trpi vaša osnovna djelatnost – stoga bih voljela naglasak staviti na zaštitu građe, potrebno je donijeti strateški plan ustanove i nekoliko pravnih dokumenata, utvrditi planove poput restauracija i ostalih segmenata kako bi mogli aplicirati i na neke druge projekte i pronaći dodatne izvore financiranja, a ne oslanjati se samo na financijsku pomoć Grada i Ministarstva kulture.

TEKST: Sanja Pok      FOTO: S. Pok

Slavonski © - 2014 - sva prava pridržana
izrada stranice : exdizajn