JELENKO TOPIĆ, LEGENDA POŽEŠKOG NOVINARSTVA : Uvijek sam nastojao isticati pozitivne stvari, dati svoj doprinos društvu | Slavonski.hr

JELENKO TOPIĆ, LEGENDA POŽEŠKOG NOVINARSTVA : Uvijek sam nastojao isticati pozitivne stvari, dati svoj doprinos društvu

Datum objave: 09. 1. 2016. | Kategorija: Razgovori

DSCN4304

POŽEGA-  Ako postoji netko u požeškom ( a vjerujem i šire) novinarstvu, tko nabolje likom i djelom tumači pojam “legenda” onda je to Jelenko Topić. U svojoj novinarskoj karijeri Jelenko je ostavio trag kakav neće ostaviti ni mnogobrojne nadobudne redakcije, ni prekobrojne preplaćene institucije. Od novinskih napisa u nekoliko eminentnih dnevnih tiskovina do  kultnog strip-magazina “Patak” i jednako kultnog “Požeškog pučkog kalendara”, Jelenko je, kako sam kaže, jednostavno radio za društvo, u društvu i zbog društva.  

Kada ste osjetili tu ljubav prema novinarstvu, zanatu sa ne samo sedam već i više kora?
Još kad sam završavao osnovnu školu, a bilo je to 1968/69 počeo sam surađivati sa Brodskim listom jer sam odrastao u Lužanima i tamo sam završio i osnovnu školu. Odlaskom u srednju školu u Novoj Gradiški počeo sam intenzivnije raditi na tamošnjem radiju  i spletom okolnosti, jer tamo je bio pokojni Ivo Petranović koji je uređivao zanimljivu sportsku emisiju svakog ponedjeljka nakon nogometih utakmica u ondašnjoj općinskoj ligi, kad je on na tri mjeseca otišao u Ameriku, ja sam se našao pred mikrofonom umjesto njega.  Uz to, već sam kao srednjoškolac dosta surađivao s “Glasom Slavonije”, “Večernjim listom”, ponajprije kao sportski  novinar ali i u drugim stvarima. Poslije završetka srednje Tehničke škole u Novoj Gradiški upisao sam izvanredni studij novinarstva, studij dvogodišnji kojeg više nema a čiji su temelj bile praktične stvari. Predavali su nam ljudi s terena, urednici, vrsna novinarska imena i paralelno s tim sa dosta radio za medije u Novoj Gradiški, Sl. Brodu i Požegi da bi konačno, 1974. godine bio pozvan u Požegu. Došao samo u lipnju te godine i  pisao sam puno, neke moje kolege su znale reći da su na kiosku kupujući Požeški list tražili Jelenkov list. Pisao sam gotovo sve, bilo je to vrijeme kada je u Požegi bilo vrlo malo novinara jer je politička situacija 1971. godine dio ljudi jednostavno ” obrisala” iz te struke. Taj “prazni prostor” ispunili su moji napisi i sve što je iz Požege ono ozbiljnije bilo tih godina napisano,  od 1974. do 1978/79, potpisano je mojim imenom. Bila su to događanja vezana uz politiku, gospodarstvo, ljude, a pokojni Željko Kramberger pisao je one zanimljive crtice o hobistima, kreativcima i životne priče.

Ono što je zanimljivo uz vaše ime jest upravo činjenica da ste pišući kao novinar, “pustili korijen” u zajednici i na brojnim drugim stranama dajući doprinos kulturnim i društvenim zbivanjima. Bez vas, bez Dušana Mirkovića koji je još jedno veliko ime požeškog novinarstva, bez eminente ekipe strip autora, ne bi se mogli ponositi činjenicom da je upravo Požega, grad na Orljavi ( u kojoj se patake legu) “izlegla”  kultni strip-magazin Patak. Patak ove godine obilježava 30-tu obljetnicu. Djelovanja više nema, ali legenda živi?
Da, sjećam se tog nastanka Patka. Požeški list je tamo 60-tih godina objavljivao stripove Miodraga Njegovanovića Pege i Vlatka Brozovića. Pa i kasnije, stripovi su se pojavljivali i u tvorničkim listovima i došli smo na ideju da sve te stripove objavimo u  jednom posebnom izdanju. I tu smo malo lutali u koncepciji, bila je čak varijanta da taj magazin bude dio strip, a dio zanimljive priče iz cijele bivše države. No, kroz sva ta lutanja, naši strip-crtači su već imali nekakve kontakte s drugim autorima, ponajprije Vlatko Brozović, koji je uz  Dušana Mirkovića i mene  pokretač Patka tako da je iskristalizirano pravo rješenje. Tu je bio  Krešimir Zimonić koji je u to vrijeme radio popularni strip “Zlatka”, bio je pripadnik “Novog kvadrata” i kroz te kontakte došli smo do prave koncepcije Patka – da to bude isključivo strip magazin koji će objavljivati recentne stripove mladih autora,  da to bude nešto avangardno, nešto što nije previše komercijalno i nešto čega u ono vrijeme u onoj državi nije bilo. Tako je došlo do te ideje. Imali smo klub novinara “Požega press” kojem je Dušan Mirković bio predsjednik, ja sam bio glavni i odgovorni urednik Patka, ali imali smo otvorene horizonte prema drugim idejama, Krešimir Zimonić bio je umjetnički urednik, okupljao je autore, stvarali su stripove. Mi smo radili logistički dio, prvi broj tiskali smo u Požegi, bilo je dosta porođajnih muka, bio je grafički  i vizualno oskudniji, ali nakon toga prešli smo na suvremeniju tehniku u jednu tiskaru u Banja Luci.

pppppp

Patak  je, moram iskreno  priznati, splet  okolnosti i povezanosti  Mirkovića i mene s ljudima koji su u to vrijeme mogli pomoći jer, slušajte,  bio je to skup projekt, ali mi smo imali razumjevanja i među ljudima u gospodarstvu koji su nas cijenili kao novinare i podržali našu ideju. Jer, nismo imali nikakvu  ni moralnu ni financijsku podršku ljudi u ondašnjoj općini, čak je bilo i onih koji su se tome opirali, naravno, kao i uvijek, to su bili oni koji nisu o tome ništa znali a nisu htjeli ni saslušati o čemu se radi. U to vrijeme je stvorena i jedna anegdota. Jedan čovjek, sad je pokojni, na čelu ondašnje požeške kulture jednom prilikom je meni omalovažavao Patak. Rekao sam mu, a to je bilo godinu dana  nakon pokretanja magazina: “O Patku je napisano u svim medijima u zemlji i šire više nego o cijeloj požeškoj kulturi od 1945. godine do danas”. To ga je ušutkalo jer s Patkom smo doista bili i u Večernjem listu ( svaki broj Patka), i u Vjesniku, i na tv- emisijama širom države. Za četiri godine koliko je  Patak izlazio dobili smo sva priznanja koja su se mogla dobiti uključujući i financijsku potporu ondašnjeg Fonda za kulturu RH. Izdali smo 18 brojeva i onda smo odlučili da to više nećemo raditi jer je logistika bila zahtjevna, predali smo magazin Udruženju strip crtača Hrvatske u Zagrebu i za prvi broj koji su oni objavili prebacili smo njima novac. Kroz sve te godine uspjeli smo i autorima dati nešto honorara.

I ostala je jedna lijepa priča koje se valja prisjetiti u godini obilježavanja…
Upravo tako. Meni je posebno zadovoljstvo sjećanje na te četiri godine Patka i kontakti s vrlo zanimljivim ljudima. Imali smo promocije po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U Mariboru, u Zagrebu, jedne sam ga godine promovirao u Beogradu u televizijskoj emisiji  “Ljeto na Adi” ( slično kao današnje emisije “Lijepom našom”) i u toj emisiji sam govorio o  Patku među vodećim osobama  ondašnje estrade i kulture. Lijepo je što je Požega to imala i što je ušlo u povijest jer u svim likovnim enciklopedijama i leksikonima koji se sada objavljuju ima i ponešto o našem Patku. Nadam se da ćemo ove godine uspjeti organizirati dostojno obilježavanje obljetnice Patkovog rođenja, a to bi trebalo biti negdje u svibnju.

Ono što je jednako ušlo u povijest požeške kulture je i  Požeški pučki kalendar čiji ste osnivač i urednik i koji ove godine bilježi preko dva desetljeća izlaženja.
Da, krenuo je 1990 godine kada je ondašnja novinska ustanova “Požeški list” objavila takav kalendar a ja sam sudjelovao kao vanjski suradnik. Potom sam 1992 godine došao na ideju da se to nastavi, a kako oni nisu imali namjeru to nastaviti, počeo sam raditi kalendar na tradicijama kalendara iz vremena Miroslava Kraljevića. Išao sam na koncept da se to samofinancira otkupom kalendara i oglasnim prostorima. Okupio sam požeške novinare i ljude koji su vični pisanju i tako radim svake godine. Pučki kalendar sada radim preko udruge  “Pan press” i nastojim zajedno sa svojim suradnicima da to bude jedno zanimljivo štivo za svaki ukus i potrebe. Mislim da je to doista postlao prepoznatljivo te da je promocija Pučkog kalendara na kraju jedne godine i prava najava blagdana u požeškom kraju. Ovih dana Pučki kalendar za 2016. godinu možete pronaći na svim prodajnim mjestima Tiska u Požeštini, ali i u trgovačkim centrima.

2015-12-10-19.34.12

Još jedna, kulturološki značajna odrednica stoji uz vaše ime, a to je tamburaška glazba i emisija , prvotno radijska a potom i televizijska “Superton”?
Uvijek sam volio glazbu. S glazbenicima  sam se  družio cijeli život i s dobrim dijelom estradnih imena današnjice znam se još iz 70-tih godina prošlog stoljeća. Šima Jovanovac, Kićo Slabinac, znam se s njima vrlo dobro, a dolaskom Veljka Škorvage u  Požegu, nas dvojica bili smo ključni ljudi za prvi obnovljeni Glazbeni festival. Ni sada mi nije jasno kako smo to uspjeli odraditi u malom prostoru ondašnje pivnice, pozornica na izlazu Pješačke zone, ali odradilo se i bilo je u ono vrijeme nešto veličanstveno. S Veljkom sam radio festival  deset godina, onda sam radio i s ekipom koja je došla iza njega Enjingi- Jakobović-Galić, a onda sam se zahvalio i otišao svojim putem. Kad je krenuo festival došao sam na ideju da radim i emisiju koja je krenula na Dan državnosti 1994 godine. Urednica Županijskog radia tada je bila Nada Prkačin koja je imala  jednu širinu duha i objeručke je prihvatila moj prijedlog. Koncept je bio da u svakoj emisiji uživo svira neki sastav, a u prvoj emisiji, sjećam se  kao da je bio jučer, svirali su “Bosutski bećari” sastav koji je nakon 25 godina postigao estradnu slavu. Tada su bili prosječan tamburaški slavonski sastav kakvih je bilo dosta. Nismo imali CD tamburaške glazbe i pjesme su se puštale s velikih  magnetofonskih vrpci, s malih kazeta, a ponešto i s LP ploča. Kad smo krenuli raditi emisiju imao sam puno pjesama na vrpcama i počeli su izlaziti CD-ovi. Naručio sam deset praznih CD-ova i platio sam to 900 kuna s poštarinom. Zamislite, koliko je to onda koštalo! Ali, bilo je lijepo vrijeme i sada u svojoj fonoteci imam 600-700 tih nosača zvuka, a veliki dio imam snimaka  iz tih emisija. Inače, moja fonoteka tamburaške glazbe, prema mojim spoznajama veličinom se nalazi među još možda tri ili četiri u Hrvatskoj. Superton je  zbog različitih, ponajprije političkih okolnosti selio s jednog radia na drugi, više je puta zabranjivan, a prije tri godine  preselio sam ga na Poljoprivrednu televiziju i sad se zove TV Superton. Još uvijek je “živ i zdrav”, sve emisije su na internetu, a na stranici tamburaj.hr imamo 1200 tamburaških spotova s preko 4 milijuna klikova. Za sad to ide tako i još imam snage raditi to.

Slušajući vašu životnu i novinarsku priču nameće se samo pitanje – danas je novinarstvo nešto potpuno drugo u odnosu na dane vaših početaka. Cijela jedna generacija novinara bila je uključena u zajednicu svojim radom i doprinosom na brojnim poljima, danas je to prava rijetkost. Zašto je to tako?
U to vrijeme bilo je to društvo koje je na neki način aktiviralo ljude, radilo se puno na volonterskoj osnovi.  Sjećam se vremena kad je učitelj bio glavna osoba u selu, zajedno s župnikom, lugarom. Nekoliko je ljudi vuklo cijelu zajednicu, novinari su bili isto uključeni. Danas je to teško. Mladi kolege odrađuju uglavnom ono što moraju, mi nismo tako doživljavali život, živjelo se “punijim plućima”. U svijest  ljudi se  uvukao materijalizam. Pogledajte, njemačko i američko društvo nije bogato da plati sve i volontera je mnogo, a Hrvatska nije toliko bogata no volontera je sve manje. Mladi u svijesti nemaju  društveni rad, škola i fakultet ih ne motivira na to, intelektualci se uglavnom zatvaraju u sebe, a ako netko nešto društvo i radi često se govori u narodu “ne bi on to radio da nema koristi”. I to je to. Uglavnom se gleda sve kroz novac i materijalno.

Koji bi vaš savjet bio novinarima početnicima na ulazu u tu i takvu životnu priču?
Teško je reći neki savjet. No, javno ću sada reći za tvoj medij – koliko sam god ovaj posao do 1990 godine volio, toliko sam ga poslije toga zamrzio. Lijepo si me malo prije pitala o uključivanju u društvenu zajednicu. Ja sam taj posao doživljavao kao posao javne osobe  koja se uključuje u društvenu zajednicu i pomaže svojim znanjem i sposobnostima u određenom segmentu. Kroz svoje tekstove do 1990. godine nastojao sam isticati pozitivne primjere kako bih njima motivirao druge na isto tako pozitivne stvari. Pozitivni primjeri iz gospodarstva, kulture, obrtništva, sad je došlo vrijeme da takve stvar ne možete ni objaviti ni pročitati, malo je medija koji žele tako pisati. Traži se spektakl, nesreća, žutilo i crnilo. Obični čovjek iz jednog malog sela, pitam ja ,  što se treba dogoditi da takav dođe u medije? Nesreća! Samo to. A mi smo nekada godinama pisali o naprednim poljoprivrednicima, o dobrim aktivistima, o dobrim ljudima koji vuku svojim entuzijazmom nogometne, rukometne i druge sportske klubove. Nema toga više.  Ali, ne žalim ni za čim i ne bih puno toga mijenjao, priča će uvijek biti. I onih lijepih, samo ih treba pronaći i zapisati. A to je sada izazov za neke mlađe kolege.

TEKST: Sanja Pok    FOTO: Sanja Pok

Slavonski © - 2014 - sva prava pridržana
izrada stranice : exdizajn